Pozadine u najranijoj fazi sastojale su se od naslikanih pejzaža na platnu, koji su obično prikazivali arhitekturu, krajolike ili mitološke scene. Tijekom renesanse, primjena linearne perspektive dovela je do stvaranja oslikanih pozadina koje su odavale osjećaj dubine, čime se pojačao tro{1}}dimenzionalni učinak pozornice.
U 18. stoljeću scenografi - kao što su oni iz obitelji Bibiena - razvili su sve sofisticiranije tehnike za perspektivne i chiaroscuro efekte unutar svojih pozadina; osobito u operi i dvorskom kazalištu, te su pozadine postale ključni element u stvaranju veličanstvenih scena. Nakon industrijske revolucije u 19. stoljeću, napredak u tehnologiji mehanizacije i rasvjete dodatno je potaknuo upotrebu pozadina, postavljajući ih kao standardnu komponentu u žanrovima moderne izvedbene umjetnosti, uključujući kazališne predstave, operu, balet i mjuzikle.